Srpska arhitektura
Srpska arhitektura u srednjem veku doživljava veliki uspon i procvat. Srpski arhitektonski spomenici sakralne arhitekture koji su se razvili u 12, 13. i 14. veku imaju veliki značaj i svetsku reputaciju.
Arhitektura od doba Stefana Nemanje do kralja Milutina
Rana Raška država nije mogla formirati stabilnu politiku i lukavo se priklanja čas istoku čas zapadu. Raška škola u arhitekturi se može pratiti već na crkvi Đurđevi stupovi (manastir). Pod uticajem Vizantije se izlučuje skulptura i opeka postaje jedini ukras u arhitekturi- manastir Kalenić.
Raški stil u srpskoj arhitekturi tokom srednjeg veka, obuhvata vremenski period od sedme decenije XII do kraja XIII veka, dok se kao granični primeri uzimajuNemanjini Đurđevi stupovi (oko 1170) za početak epohe odnosno Dragutinova crkva svetog Ahilija u Arilju (oko 1296). Međutim ova granica je samo okvirna pošto ima sakralnih objekata koji vremenski pripadaju nekom drugom stilu, ali su arhitektonski građene u Raškom stilu, kakve su na primer manastirske crkve u Dečanima iBanjskoj, koje su podignute u prvoj polovini XIII veka odnosno u vreme kada dominira Vardarski stil. Sam stil je dobio naziv po reci Raški, oko koje je gravitiralatadašnja država. Raški stil je dobio poseban naziv i originalni je domet srpskih arhitekata koji su stvorili promenu u arhitekturi crkvenih objekata što je rezultiralo u uspostavljanjem posebnog originalnog stila u sakralnoj arhitekturi po kome su postali poznati u svetu.[1]
Najstarije crkve iz doba Nemanjića su se ugledale na istočne uzore sa romanskom spoljašnjom obradom i takve su uglavnom sve crkve do doba kralja Milutina(1282—1321), a karakteriše ih osnova u obliku jednobrodne građevine[2], a na njima je naglašen efekat masa.[3] Podizanje zadužbina traje od Stefana Nemanje i njegovih naslednika, sve do kraja srednjovekovne samostalnosti. Vladari dinastije Nemanjić su se takmičili u tome ko će podići više hramova zadužbina. Svetom Savise pripisuje veliki broj izgrađenih crkava, naročito na Svetoj gori u sklopu Hilandara i Vatopeda. Najznačajnija arhitektonska ostvarenja iz ovog perioda su:
- Žiča,
- Mileševa,
- Morača,
- Pećka Patrijaršija odnosno Hram svetih Apostola,
- Sopoćani.
Posle ovog perioda, nastupio je tzv. Vardarski stil sa svojim freskoslikarstvom, koji se razvija pod uticajem Renesanse Paleologa.
Vardarski stil
Vardarski (Vizantijski, Vizantijsko-srpski) stil u srpskoj arhitekturi tokom srednjeg veka obuhvata vremenski period od kraja XIII veka do kraja XIV veka i geografski prostor Metohije, Kosova i severne Makedonije. Najreprezentativniji arhitektonski spomenici rađeni u Vardarskom stilu su:
- Bogorodica Ljeviška
- Kraljeva crkva u Studenici
- Manastir Gračanica
- Manastir Pećka Patrijaršija
- Manastir Lesnovo
Za vreme kralja Milutina dolazi do promena i do različitih tendencija koje nisu mogle u potpunosti da se konstituišu i prekinute su dolaskom Turaka. Razvijaju se centralne crkve tipa upisanog krsta koje imaju pet kubeta koje sa svih strana podupiru svodovi. Tu spadaju manastir Gračanica, manastir Staro Nagoričino, crkva Svete Bogorodice Ljeviške, Kraljeva crkva u Studenici, manastir Visoki Dečani, kao i druge građevine.
Moravski stil
Moravski stil u srpskoj arhitekturi tokom srednjeg veka, obuhvata vremenski period od sedme decenije XIV (često se kao prelomni događaj uzima Marička bitka1371) do 1459. godine odnosno do pada Srbije pod osmanlijsku vlast, dok simbolički početak epohe označava Lazarevo podizanje Ravanice (1375—1377) i Lazarice(1377—1388). Sam stil je naziv dobio po reci Moravi u čijem slivu su podizani sakralni objekti. Posebnu grupu predstavljaju građevine tzv. „moravskog stila“ koje su nastale za vreme kneza Lazara (1371—1389), despota Stefana (knez 1389—1402, despot 1402—1427) i despota Đurđa (1427—1456) koje imaju tri apside i obliktrikonhosa. Takvi su crkva Lazarica, manastir Kalenić, Ravanica, Manasija, Ljubostinja, Rača i drugi.
Najznačajniji arhitektonski spomenici Moravskog stila su:
Crkve koje su nastajale pod Turcima su mnogo skromnije, niže i mračnije.
Fortifikaciona arhitektura
Pored sakralne arhitekture pojavljuje se i fortifikaciona arhitektura koja ima vojni značaj. Sloveni su, dolazeći na Balkan, prvo porušili gradove, a zatim ih obnavljali. Razlikuju se:
- utvrđene gradove,
- utvrde za zaprečavanje komunikacija,
- manastirske utvrde,
- utvrde za zaštitu podgrađa.
Savremena srpska arhitektura
U arhitekturi preovlađuju eklektički stilovi neorenesanse i neobaroka, a vidljive su i težnje za stvaranjem nacionalnog arhitektonskog izraza. Najznačajniji arhitekti tog vremena su bili Slovak Jan Nevole, Aleksandar Bugarski, Andrija Vuković, Kosta Šretlović, Kosta Jovanović, Jovan Ilkić i Svetozar Ivačković, koji su vladali do pojave novih snaga čije su ideje bile vezane za secesiju i od njih su značajniji Branko Tanazević i Nikola Nestorović.
Od 1950. godine razvoj srpske arhitekture, odnosno arhitekture u Jugoslaviji beleži veoma napredne rezultate i to u većoj meri nego što je to zabeleženo u ostalim zemljama istočne Evrope. Niču veliki sportski objekti, sagrađene su sajmišne zgrade u Beogradu od Milorada Pantovića, muzeji Vienceslava Rihtera i mnogi drugi značajni objekti. Neki od nekoliko od brojnih srpskih arhitekata koji su radili na izgardnji uBeogradu i doprineli njegovom izgledu svojim ostvarenim projektima su: Emilijan Josimović, Jovan Ilkić, Milorad Ruvidić, Nikola Nestorović, Aleksandar Deroko, Nikola Dobrović, Branislav Kojić, Petar Krstić i Branko Krstić, Bogdan Nestorović, Mate Bajlon, Ivo Kurtović, Milorad Pantović, Uglješa Bogunović, Bogdan Bogdanović, Slobodan Janjić, Branko Pešić, Ivan Antić, Ivanka Raspopović i Aleksandar Đokić.